Dok sam se 29. prosinca spuštala niz stepenice s desetog kata zgrade strahujući hoće li nas novi potres zateći negdje na stubištu, nisam imala pojma gdje je bio epicentar i što se sve zapravo dogodilo toga podneva. Samo sam znala da je bio puno jači nego onaj proljetos i da sam opet izgubila osjećaj one primarne sigurnosti u svome domu. U tom trenutku, imala sam pred sobom samo cilj sa suprugom i mačkama koje su se “smrznule” od straha što prije sići pred zgradu gdje je već bila hrpa susjeda iz našeg i okolnih ulaza.