Zašto batina nije izašla iz Raja?
Generacijama se smatralo da je tjelesno kažnjavanje djece sastavni dio odgoja i da je to za dobro djeteta, da se na taj način „ubija neposluh i samovolja“. I danas neki roditelji smatraju da se putem batina dijete disciplinira, odgaja i „dovodi u red“. Čini se da je teško iskorijeniti takva roditeljska ponašanja. Roditelji često sebi daju objašnjenja, pa kažu da se djetetu ništa neće dogoditi ako dobije „malo po guzi“ ili često čujemo onu famoznu rečenicu „I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi danas fali?“. Nevjerojatno je kako se batine kao odgojna metoda održavaju kroz stoljeća iako je vidljivo da ne daju pozitivne učinke osim kratkotrajnog efekta i izazivanja burnih emocija kod djece.
No, unatoč otporima i racionalizacijama na koje nailazimo kada govorimo o tjelesnom kažnjavanju djece, ipak se sve više roditelja pita kako se njihovo dijete osjeća. Oni preispituju vlastite odgojne postupke, traže savjete i pomoć.
Zašto nije dobro fizički kažnjavati djecu?
Postoji mnogo razloga za to, pa ću u ovom članku pokušati nabrojati neke od njih. Kada dobije batine, dijete se osjeća poniženo, uplašeno, bijesno. Djeca su fizički i psihički ovisna o svojim roditeljima, oni ih vole najviše na svijetu i možemo se upitati kako bismo se mi osjećali kada bi nas tukao netko tko je veći i jači od nas? Jer, upravo to je još jedna karakteristika fizičkog kažnjavanja – da onaj tko je veći i jači tuče slabijeg. Zanimljivo je da tjelesno kažnjavanje prestaje kada djeca odrastu i kada više nisu slabiji od svojih roditelja.
Mi se ponosimo kada u školama i u drugim institucijama vidimo natpis da je to mjesto „nulte tolerancije na nasilje“, a u vlastitim obiteljima često toleriramo takva ponašanja.
Znamo da batine mogu zaustaviti djetetovo neželjeno ponašanje, ali samo trenutno. Posljedice batina traju vrlo kratko, ali zato dijete uči da se problemi ne rješavaju strpljenjem, upornošću i kreativnošću nego nasiljem, da pobjeđuje onaj tko je jači a da se slabiji moraju pokoravati njegovoj volji. U tom slučaju ta djeca će se jednog dana pretvoriti u osobe koje slušaju autoritete bez propitkivanja, spremni su slijediti vođu, bit će poslušni i prestrašeni. A prema slabijima od sebe će biti agresivni, a jednoga dana će oni tući svoju djecu. Roditelji su prvi i najvažniji model. Kada tuku djecu, oni ih uče nasilnom ponašanju.
Također, dijete ne povezuje posljedice svog nepoželjnog ponašanja, ono se ne uči odgovornosti, jer ne zna koje su loše posljedice njegovog ponašanja. Na primjer, ako prolije mlijeko po podu, posljedica je da to treba počistiti. Ako dobije batine, ono to neće tako povezati i neće naučiti što je u tom ponašanju pogrešno već će biti okupirano vlastitim osjećajima povrijeđenosti, boli, bijesa. Dijete u takvim situacijama zapravo ništa ne uči, osim što se uči agresiji i nasilju.
Psihičke posljedice batina su dugoročne. Ta djeca, kada odrastu, su emocionalno nezrelija, ne uče prihvaćati odgovornost za vlastite postupke, pojačano su agresivna, anksiozna, depresivna, te su sklona ovisničkim ponašanjima (alkohol, droge, kockanje i sl.). Štetnost fizičkog kažnjavanja je dokazana u brojnim istraživanjima.
Djeca čija se prava u obitelji poštuju nisu razmažena ukoliko u obitelji postoje pravila. Djeca koja su odrasla u pozitivnom okruženju bez batina su emocionalno stabilnija, s manje problema u ponašanju, imaju više poštovanja prema odraslima (jer su i sama poštovana), a roditelji s njima bolje komuniciraju.
I za kraj bih citirala poznatog obiteljskog terapeuta Jespera Juula: „Povrijeđena djeca ne prestaju voljeti svoje roditelje, ona prestaju voljeti sebe“.
Sanda Puljiz Vidović
