Kako razgovarati s djecom o ratu i ostalim teškim temama

Današnja situacija u društvu stresna je mnogima i nekako nam se čini da stalno primamo loše vijesti. Često smo „prikovani“ uz televizijske ekrane i mobitele te napeto pratimo vijesti i događaje čak i kada smo svjesni da u nama bude negativne emocije.

Sasvim je razumno da od negativnih vijesti i emocija želimo zaštititi one koje volimo, a pogotovo naše najmlađe. Ne želimo ih izlagati stresu, brizi i panici. No oni (djeca) osjećaju našu uznemirenost i često izbjegavanje razgovora o izvoru naše zabrinutosti može kod djeteta izazvati veću brigu, ali i nepovjerenje u nas. Danas su djeca okružena medijima te vijesti dobivaju s mnogo različitih strana bez obzira koliko se trudili zaštiti ih od istih. Mlađa djeca teško odvajaju slike koje vide od njihove stvarnosti te mogu percipirati da su u velikoj opasnosti i zateći Vas pitanjem: „Što se događa, hoćemo li svi umrijeti?“

Razgovor o teškim temama s djecom bitan je element njihovog odrastanja, otvoren i iskren razgovor pomaže im u nošenju sa stresnim situacijama, ali i stvara povjerenje između njega i roditelja. Ovakav razgovor nikada nije jednostavan, a ovisno o temama može biti i neugodan. No kako bismo djeci pružili ono najbolje važno je obratiti pozornost na nekoliko stvari.

Dijete Vas može samo iznenaditi sa svojim pitanjima o određenim temama te se možete osjećati nespremno i zatečeno. Vrlo je Važno ne odbiti dijete i ugušiti njegovu znatiželju (najčešće koristimo sintagmu: „Premladi si još za to.“). Njihova znatiželja ukazuje nam da su zrela temu razumjeti i željna o njoj pričati. Poželjno je s djetetom biti iskren i otvoreno reći da Vas je zateklo s pitanjem i da sada nemate odgovor, no da ćete razmisliti i odgovoriti mu na pitanje. Ako ste ipak u boljoj poziciji da sami planirate započeti razgovor u obzir možete uzeti kada i gdje ga želite održati, s obzirom na privatnost i težinu teme možete odabrati najpogodnije mjesto; to može biti za vrijeme gledanja serije gdje scenarij služi kao pokretač razgovora, može biti za vrijeme šetnje ili vožnje automobilom. Ugodno i neutralno okruženje optimalno je za razgovor o teškom temama.

Na početku je važno saznati s kojim informacijama dijete raspolaže i kako se osjeća u vezi teme. Danas djeca vijesti mogu dobiti iz mnogo različitih izvora, s toga je važno utješiti ih i ispraviti neispravne informacije koje ih mogu zastrašivati. S obzirom na to da teško razlučuju informacije i odvajaju ih od sebe mogu nas zateći s neracionalnim pitanjima ili razmišljanjima, njih je važno uvažiti i dati djetetu sigurnost da ga razumijete i vrednujete njegove osjećaje (iako njihova zabrinutost može biti neopravdana kada npr. krivo protumače vijesti).

Važno je da kao odrasla osoba ostanete smireni, ne pridodajete zabrinutosti i stresu. Te je od velike važnosti razgovor držati u okvirima djetetova razvoja. Tako kod djece između 2-6 godina najveću pozornost dajemo stvaranju osjećaja sigurnosti, koristimo jednostavnu terminologiju koju mogu razumjeti i rastavljamo složene društvene situacija na jednostavnije. Kod djece između 7-12 godina ne možemo toliko kontrolirati izloženost vijestima koliko možemo kod mlađe djece te se više susrećemo s pitanjima na koja možda i nismo spremni. Zato je važno saznati razinu njihove informiranosti, objasniti različite perspektive, uvažavati njihove emocije i temperament i poticati kritičko mišljenje, ali i pronalaženje njihove uloge u problemu. U razgovoru s tinejdžerima možemo težište staviti na njihova razmišljanja o problemu, ali i solucijama koje za njega možda imaju, kako sebe vide u situaciji i što oni mogu napraviti.

U razgovoru želimo izbjegavati stigmatizaciju; želimo izbjegavati etikete (debeli čovjek, lijepa mala djevojčica, zločesti ljudi, mržnja…). Važno je djecu poticati da postavljaju pitanja, njegovati njihovu znatiželju, a kada govore važno ih je slušati i stvoriti osjećaj povjerenja. U trenutcima kada ih ne razumijemo dozvoliti im da se objasne i dati im dovoljno vremena da razmisle o onome što žele reći.

Nakon razgovora ne želimo da se dijete i dalje osjeća zabrinuto i da je pod stresom. Cilj nam je smiriti ga i umanjiti brigu. S toga je korisno razgovor završiti s pozitivnim primjerom; npr. na koje sve načine ljudi pomažu onima u nevolji. A starijoj djeci možemo predložiti da se uključe na lokalnoj razini (npr. prikupljanje donacija). Razgovor završava kada smo uvjereni da dijete više nije u stanju stresa i da je njegova znatiželja zadovoljena, a nakon razgovora važno je pratiti kako se dijete osjeća kroz vrijeme; je li još uvijek zabrinuto, je li pod stresom, ima li simptome poput glavobolje, bolova u trbuhu, noćne more, poteškoće sa spavanjem,… U slučaju da procijenite da razgovorom ne možete pomoći djetetu potrebno je obratiti se stručnjacima; to mogu biti psiholozi i pedagozi u vrtiću ili školi koji mogu preporučiti druge ustanove, organizacije i stručnjake.

Za kraj ćemo istaknuti osnovne smjernice koje Vam mogu olakšati kod idućeg teškog razgovora s Vašim djetetom:

• Ne odbiti dijete, nego odgovoriti na njegovu znatiželju
• Saznati razinu njihove informiranosti
• Odabrati neutralno mjesto za razgovor
• Stvoriti ugodnu atmosferu, ne pridodavati stresu i smanjiti djetetovu zabrinutost
• Razgovor prilagoditi razvojnoj dobi djeteta (prilagodba terminologije)
• Uvažavati djetetove osjećaje i njegovu brigu
• Dati djetetu dovoljno vremena da razmisli o odgovorima
• Priznati ako nemamo odgovor na neko pitanje
• Završiti razgovor na pozitivnim primjerima, sa starijom djecom razgovarati o njihovoj ulozi u problemu i kako mogu pomoći
• Pratiti je li dijete i nakon razgovora pod stresom i uzrokuje li mu to određene teškoće
• Obratiti se za pomoć stručnjacima kada je to potrebno

Petra Hibšer, univ. bacc. paed.