U današnje vrijeme suočeni smo s brojnim izazovima. Sve su izraženiji problemi poput  socijalnih nejednakosti, ekološke katastrofe, nezaposlenosti, migracija, ratova, političkih progona, siromaštva, a nedavno se pojavio i COVID-19.  Još prije par mjeseci nitko od nas nije mogao zamisliti da će nas nepoznati virus u tolikoj mjeri blokirati u svakodnevnom životu,  da ćemo provoditi dane zatvoreni u svojim domovima, da djeca neće ići u školu i da će ulice biti prazne. Mi i dalje ne znamo koliko će sve ovo  trajati i što će nam donijeti ova kriza.

Situacija je nejasna, ne znamo koliko će sve ovo potrajati, ne znamo što nas čeka u budućnosti. Ovakve situacije obično doživljavamo kao prijetnju. Osjećamo se bespomoćno, nemamo kontrolu nad vlastitim životom, gubimo osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, a mi teško toleriramo neizvjesnost i nesigurnost. Volimo red jer nam je tada lakše predvidjeti stvari, planirati kako ćemo ostvariti ono što želimo, osjećamo se sigurno. Kaos nas zbunjuje i ugrožava.

U kriznim situacijama, posebno kada je u pitanju sigurnost nas ili naših najbližih, osjećamo strah a često i paniku. Naša potreba za informacijama je naglašena. Želimo znati što se događa, što je ispravno jer je manje „objektivnih“ znakova kojima bi se naše prosuđivanje vodilo.  Budući da sami ne znamo dovoljno, ponašanje drugih ljudi koristimo kao snažan i koristan izvor informacija. Što smo nesigurniji, to ćemo se više oslanjati na druge ljude kao polazišnu točku kako bismo dobili smjernice za prikladno ponašanje. U nejasnim i/ili novim situacijama, kao što je ova s virusom COVID-19, za očekivati je da će se konformizam pojačati.

Prema Psihologijskom rječniku, konformizam označava priklanjanje uvjerenjima, stavovima ili reakcijama većine, prilagođavanje društvenim i grupnim normama što je posljedica podlijeganja stvarnom ili zamišljenom socijalnom pritisku, očekivanjima i zahtjevima drugih.

Ljudi se međusobno razlikuju po toleranciji prema nejasnim i neodređenim situacijama, a svi ih teže podnosimo ako smo dodatno opterećeni životnim nedaćama. Osobe koje lakše podnose frustraciju koju nose nejasne i nepoznate situacije  će nastojati razumjeti situaciju. Bit će usmjerene na dugoročni cilj, neće reagirati impulzivno niti će naprečac donositi zaključke. Ali, za to je potrebno poznavati sebe, priznati da nešto što ne znamo i ne razumijemo i sebi dati mogućnost da će nešto (npr. trajanje pandemije korona virusa) potrajati i da ćemo to morati izdržati kolikogod je to potrebno.

Kod nejasnih situacija imamo slabiju procjenu situacije, pa je veća mogućnost fantazije/projekcije. Pojačat će se strah da će se loše stvari dogoditi baš nama – da ćemo se razboljeti ili da ćemo ostati bez posla. Tu je važan i utjecaj grupe, a posebno medija koji stalno izvještavaju o broju (novo)zaraženih. U nejasnim situacijama lakše ćemo dati moć drugima, a posebno autoritetima. A liječnici su u ovoj situaciji stručnjaci i autoriteti. Lakše ćemo se prepustiti drugima, a oni mogu utjecati na našu percepciju situacije i naše ponašanje. Dobro je pokušati shvatiti što se događa, tražiti informacije od pouzdanih izvora, ali i čuti više različitih izvora informacija koje nas ponekad mogu zbuniti. Ali, i to je u redu – priznati sebi i drugima da smo zbunjeni, da nešto ne znamo i da nam je to teško. Svakako je potrebno ponašati se odgovorno, jer tako štitimo druge i sebe, ali imamo osjećaj kontrole nad situacijom.

Nekima od nas  je posebno teško nositi se s vlastitom nelagodom, anksioznošću i strahom od budućnosti, posebno ako mislimo da možemo kontrolirati realitet i da on mora biti onakav kakvog smo ga zamislili. Ljudi koji se teže nose s vlastitom anksioznošću često smatraju da treba ukloniti vanjski izvor nelagode, pa će brže i češće interpretirati nejasne situacije kao prijeteće, nastojat će pronaći brzo rješenje, a sve kako bi sebe umirili. To je naizgled lakše nego se  suočiti s vlastitom frustracijom, pa oni vlastitu nelagodu projiciraju na druge oko sebe i pronalaze krivce u okolini. Tako na primjer mogu smatrati da će se situacija popraviti kada se riješi pitanje neke druge manjinske skupine (rasne, vjerske, nacionalne, regionalne) ili kada se pojavi odani vođa koji će riješiti sve probleme – a to je nemoguće, a često i opasno.

Često se dogodi da sebe i grupu kojoj pripadamo doživljavamo pozitivno, s dobrim osobinama (vrijedni, pošteni, možda i naivni), a one druge kao loše (zločeste, lijene, nesposobne, prljave i sl.). Umjesto da se fokusiramo na problem, više se koncentriramo na druge oko sebe, na stvarne ili izmišljene razlike. Ako sam ja i pripadnici grupe kojoj pripadam po definiciji dobri, a oni drugi su loši, tada se problem se produbljuje, nerazumijevanje raste, a konflikt se  pojačava. To je podloga za sukobe  i  ratove.

Suprotno tome, samoprihvaćanje znači svjesnost o svojim dobrim i lošim osobinama,  sposobnost da se možemo nositi s vlastitim osjećajem nelagode i nesigurnosti. Upravljanje  uznemirujućih emocija ključ je emocionalnog zdravlja. Kada se usmjerimo na ponašanje (svoje ili kod drugih ljudi),  a ne na osobine, onda se to ponašanje može promijeniti. Tada možemo prihvatiti odgovornost, prepoznati pogreške i ispraviti ih,  a ne etiketiramo sebe i/ili druge kao loše.  Nadalje, to znači da ja ne vrijedim ni više ni manje od drugih, niti da je skupina ljudi kojoj ja pripadam (bez obzira da li je riječ o naciji, političkoj opciji ili nečem trećem) bolja ili lošija od drugih.

Frustracija je stanje neugode, nemira, strepnje ili srdžbe koje doživljavamo kada smo zbog bilo kojeg razloga onemogućeni u postizanju željenog cilja. Frustracija ovisi o našoj percepciji, odnosno načinu na koji opažamo svijet oko sebe. Za nisku tolerancija na frustraciju je karakteristično da ne možemo tolerirati neizvjesnost i da  idemo linijom manjeg otpora. Radije izbjegavamo rješavati probleme, nezadovoljni smo, ponekad agresivni, puni optuživanja, jer mi „ovo nismo zaslužili“. Životni problemi se ne mogu riješiti sad i odmah. Na frustraciju možemo reagirati i previsokim očekivanjima i standardima, jer je tada mala vjerojatnost da ćemo ih ostvariti. Tako se može opravdati vlastiti neuspjeh.

U današnje vrijeme u svijetu rada traže se vještine kao što je inovativnost, kreativnost, proaktivnost, preuzimanje rizika, a to sa sobom nosi frustraciju i stres. Tolerancija prema nejasnim neodređenim situacijama je također jedna od važnih osobina u svijetu rada, ali i u svakodnevnom životu.

Zato je važno mlade ljude učiti da se nose s nejasnim i frustrirajućim situacijama, jer ih to vodi prema prilagodljivom ponašanju. Vrijedi učiti o samodisciplini, organizaciji posla, kritičkom mišljenju. Više nije dovoljno završiti školu ili fakultet, imati dobre ocjene i zaposliti se – što je bio ideal u vrijeme naših roditelja. Od današnje radno sposobne populacije se traži mnogo više, a jedna od važnih stvari je kako se nošenje sa životnim promjenama.

 

Autor: Sanda Puljiz Vidović

 

LITERATURA:

Goleman, Daniel (2005). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga.

Pennington, D.C. (2004). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Psihologijski rječnik (2005). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Strohmeier, D., Tenenbaum, H.R. (2019). Young People’s Visions and Worries for the Future of Europe. Findings from the Europe 2038 Project. New York: Routledge.

https://www.epsihijatar.net/psihoterapija/frustracije-i-niska-frustraciona-tolerancija/. Preuzeto 13.srpnja 2020.g.