stigma-1200x729.jpg

Mnogi od nas zamišljali su se u ulozi osobe koja dobiva dijagnozu fizičke bolesti. Možda smo se identificirali s glavnim likom u nekom filmu ili s glavnim junakom neke knjige. Ali, koliko se nas zapitalo kako bismo reagirali da dobijemo dijagnozu psihičke bolesti ili poremećaja? Uostalom, kako bi se to nama uopće moglo dogoditi, zar ne?

Ako zauzmemo perspektivu osobe koja je još do jučer bila visoko funkcionalna u svakom segmentu svog života, a danas promatra doktora koji joj objašnjava da ima psihičku bolest…možemo li zamisliti kako se takva osoba osjeća i koliko je u takvoj situaciji spremna razumjeti što se dogodilo te koliko je spremna na proces liječenja i oporavka?


critic-1200x928.jpg

„Nije dovoljno dobro.“ „Mora biti savršeno.“ „Trebao/la bih biti uspješniji/a u životu nego što jesam.“ „Tek kada dostignem određeni cilj ću biti istinski sretan/a.“ „Ne želim se sramotiti, nisam ja za to.“ „Ne volim se.“

Koliko često ste čuli taj glas u glavi i koliko često ste mu odgovorili nazad? Korisna kritika nas tjera na konstantan razvoj i napredak, no što kada nam negativan unutarnji dijalog počinje iskrivljavati stvarnost? Tada lako postanemo sami svoj zlostavljač.


pexels-anna-shvets-4672720-1200x800.jpg

Suosjećanje se općenito definira kao “Osjetljivost na patnju (vlastitu i tuđu) uz posvećenost da se ona smanji i prevenira”. Ljudi koji su suosjećajni u stanju su primijetiti i povezati se sa svojim i tuđim teškim iskustvima te imaju namjeru pomoći korištenjem znanja, vještina, snage i mudrosti.

Suosjećanje je važno zato jer je život težak. Naši životi ispunjeni su promjenama i gubicima. Stvoreni smo tako da starimo i umiremo, a često patimo zbog bolesti i tragedija koje nam se događaju. Naš mozak evoluirao je tako da je usmjeren na znakove prijetnje iz okoline – jer je pravovremeno uočavanje prijetnje našim precima bilo od presudne važnosti za preživljavanje. Zbog toga su danas naši umovi po svojoj prirodi problematični i teški za upravljanje. Primjerice, mnogi ljudi pate od tjeskobe i pretjerane brige jer njihov um “vrti” razne načine na koje nešto može poći po krivu. Naše emocionalne reakcije mogu biti zbunjujuće i kontradiktorne. Ljudski mozak ima zapanjujući kapacitet komentirati, osuđivati, procjenjivati naša osobna iskustva, emocije i reakcije. Imamo svjesnost o sebi koja može dovesti do toga da osuđujemo način na koji mislimo i osjećamo se. No, kad malo bolje pogledamo – jesmo li zapravo mi krivi za to što mislimo i za to kako se osjećamo?


zachary-kadolph-Hl_o1K6OPsA-unsplash-1200x800.jpg

Generacijama se smatralo da je tjelesno kažnjavanje djece sastavni dio odgoja i da je to za dobro djeteta, da se na taj način „ubija neposluh i samovolja“. I danas neki roditelji smatraju da se putem batina dijete disciplinira, odgaja i „dovodi u red“. Čini se da je teško iskorijeniti takva roditeljska ponašanja. Roditelji često sebi daju objašnjenja, pa kažu da se djetetu ništa neće dogoditi ako dobije „malo po guzi“ ili često čujemo onu famoznu rečenicu „I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi danas fali?“. Nevjerojatno je kako se batine kao odgojna metoda održavaju kroz stoljeća iako je vidljivo da ne daju pozitivne učinke osim kratkotrajnog efekta i izazivanja burnih emocija kod djece.


1-2.jpg

Posljednjih osam mjeseci cijeli je svijet obavijen velom straha od infekcije koronavirusom. Novi nepoznati virus koji se brzo širi, mogućnost ozbiljnih zdravstvenih komplikacija uslijed infekcije kao i mogućnost smrtnog ishoda usporili su svijet, prizemljili avione, ugasili brojna radna mjesta i unijeli nesigurnost u ona postojeća, natjerali su nas na to da sigurnost potražimo u svojim domovima, dezinficiramo ruke, redovito prozračujemo, nosimo maske i održavamo tjelesnu distancu.


Udruga PROMENTZ

Udruga PROMENTZ

Ninska 1, 10360 Sesvete
Hrvatska
info@psiholoskapomoc.hr



Copyright Psihološkapomoć.hr 2020.