Što je pravo djeteta na sudjelovanje?

Što je pravo djeteta na sudjelovanje?

11.11.2021
photo-1593992811641-f713353cdebc-1200x800.jpg

Konvencija o pravima djeteta, donesena 1989.godine, međunarodni je dokument u kojem se navode različite skupine prava djece. Prava djece se baziraju na ostvarivanju njihovih potreba, pa se nepoštivanjem osnovnih dječjih prava ne zadovoljavaju njihove osnovne potrebe. Postoje četiri vrste prava: prava preživljavanja, prava na razvoj, zaštitna prava i prava sudjelovanja odnosno participacija.

Pravo na sudjelovanje je pravo djeteta da sudjeluje u donošenju odluka koje ga se tiču, a koje su u skladu s djetetovim stupnjem zrelosti. Na taj način se djeca pripremaju biti aktivni građani, oni od odraslih uče na koji način preispitivati autoritete i izraziti svoje mišljenje a da nikoga ne ugrožavaju. Uče izraziti svoja zapažanja, uče da ih se sluša i ozbiljno doživljava. Kada dijete sudjeluje, ono se osnažuje, stječe kompetencije, uči kako utjecati na svijet oko sebe, a odrasli su dužni osigurati uvjete za razvoj tih snaga i kompetencija.

Kultura dječje participacije može se graditi na svim razinama: u obitelji, vrtiću i školi, lokalnoj zajednici, na regionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. Ovo je umijeće koje mi odrasli još itekako moramo usvajati i razvijati, počevši od roditelja do stručnjaka zaposlenih u odgojno-obrazovnim ustanovama. Važno je da se odrasli odnose s poštovanjem prema djeci, ali i da se međusobno tako ponašaju, da se poštuju i uvažavaju bez obzira na razlike. To je dobar model komunikacije za djecu, jer ona najviše uče preko modela.

Participacija je uključivanje djece u različita pitanja koja ih se tiču unutar obitelji, škole, zajednice, medija, sudjelovanje u odlučivanju i donošenju odluka. Djecu treba pitati kako se osjećaju u grupi u vrtiću ili u razredu, kako se odrasli ponašaju prema njima. Kako ćemo drugačije doznati što se zaista događa u njihovom životu? Glas djece je nužno uvažiti, jer odrasli ne znaju i ne mogu znati kako je biti dijete u ovom trenutku. Odrasli su odrastali u nekom drugom vremenu i okruženju.

Sudjelovanje djece u procesu donošenja odluka bi trebalo biti dobrovoljno, uz jasnu informaciju djeci što mogu očekivati, a isto tako je važno napomenuti da uvijek mogu odustati. Dijete se neće uključiti u raspravu koju ne razumije i koja za nj nije važna, ali je zato važno poslušati glas djece o temama koje ih se tiču kao što je izgled učionice i škole koju pohađaju, način izlaganja gradiva, kako se drugi ponašaju prema njima, atmosfera na pojedinim satovima u školi i slično. Ne mogu dovoljno istaknuti važnost sigurnog okruženja za dijete kada ono iznosi svoje mišljenje, da zna da odrasli neće negativno reagirati na njihove prijedloge i mišljenja, da ih neće omalovažiti. Za dječju participaciju su odgovorni odrasli, što znači da ih treba educirati, oni moraju imati dobre vještine slušanja i općenito dobre komunikacijske vještine.

Imamo pet razina participacije: djecu se sluša, podupire ih se da izraze svoje mišljenje, njihova mišljenja se uzimaju u obzir, uključeni su u proces odlučivanja i s odraslima dijele moć i odgovornost za odluke. Tako na primjer u grupi ili u obitelji djeca mogu sudjelovati u donošenju grupnih pravila, mogu samostalno birati igre i pravila igara, zauzimati se za vlastite potrebe na prihvatljiv i učinkovit način te uvažavati svačije mišljenje tijekom različitih aktivnosti. Tako se kod djece razvijaju socijalne vještine, jasno verbaliziranje vlastitih potreba, učinkovito rješavanja sukoba, komuniciranje, uvažavanje drugih i drugačijeg mišljenja, zagovaranje i donošenje odluka.

Zadaća odraslih je poticati djecu na sudjelovanje, a osnova je stvarna zainteresiranost za djecu, za njihove potrebe i za njihovo mišljenje. Djeca to prepoznaju, osjećaju i na to reagiraju. Poznati terapeut Jesper Juul je pisao o principu ravnopravnog dostojanstva. Taj pojam znači da djeca od rođenja imaju pravo na dostojanstvo kao i odrasli, ali odrasli imaju moć (u obitelji, razredu, odgojnoj skupini). Prema principu ravnopravnog dostojanstva odrasli djecu shvaćaju jednako ozbiljno kao i sebe tako što uvažavaju njihove potrebe, želje, snove i ambicije umjesto da ih omalovažavaju. Na žalost, još uvijek nailazimo na omalovažavanje na osnovi dobi (djeca, starije osobe), invalidnosti, spola, boje kože, što je upravo suprotno ovom principu.

Koje su dobiti dječje participacije? Dobiti za djecu su bolje socijalne vještine, veće samopouzdanje, veća samoučinkovitost. Koji roditelj to ne bi htio za svoje dijete? Vidljive su i društvene dobiti – ostvarivanje dječjih građanskih prava, doprinos boljim i demokratičnijim procesima i odlukama, unapređenje usluga za djecu (a ne trošimo resurse na nešto što ne zadovoljava potrebe) i veća sigurnost i zaštita djece.
Na žalost, često nailazimo na nerazumijevanje suštine dječje participacije koja je utemeljena na poštovanju djeteta kao osobe i jedinstvenog ljudskog bića. Često čujemo da djeca nisu sposobna donositi odluke i da nemaju dovoljno iskustva iz čega je jasno vidljivo koliko odrasli često podcjenjuju dječje kompetencije i sposobnosti, a takav stav će djeca ponijeti u život. Teško možemo razviti samopoštovanje ako nas cijeli život podcjenjuju. Upravo suprotno, tako učimo biti poslušni i bez stava. Često se čuje, čak i od stručnjaka koji rade s djecom, da djeca prvo trebaju imati obaveze i odgovornosti, a tek onda prava. To ukazuje na nerazumijevanje koncepta prava, jer odgovornosti proizlaze iz prava – na primjer, pravo na obrazovanje sa sobom nosi obavezu i odgovornost djeteta pohađanja škole, pisanja zadaće i sl.

Osobno sam nailazila na komentare da „pustimo djecu na miru, da budu djeca“ i da „što ih gnjavimo“. Ali djeca sama odlučuju žele li participirati i u kolikoj mjeri i moje vlastito iskustvo je da ona uživaju u tome. Često se čuje da dječja participacija često dovodi do nepoštovanja odraslih. „Kud bismo došli kada bismo još i djecu slušali?“ Sjetimo se da smo još donedavno slušali iste rečenice o ženama, o predstavnicima drugih rasa, manjina i slično. Ako dijete samo kaže svoje mišljenje, to nikako ne znači da nekoga ugrožava. Slušanje djece ponekad može značiti izlazak iz zone komfora odraslih, ali i pogled u vlastiti narcizam, što svakako nije lako. Pritom valja imati na umu da slušanje djece nikako ne znači da im treba ispuniti svaku želju.

A što djeca kažu na to? Koliko odrasli uvažavaju njihovo mišljenje? Jedan desetogodišnjak je to lijepo objasnio: „Osjećam se dobro kad se ne ostvari nešto što želim jer znam da se neke stvari ne mogu ostvariti. Ali mi to roditelji lijepo objasne pa se ne osjećam loše.“

Njegovi vršnjaci su nam objasnili što im se dogodi ako ne kažu svoje mišljenje pa evo nekih navoda: „Nitko ne bi znao moje mišljenje, a možda bi se nekome svidjelo.“, „Roditelji ne znaju što bi mi htjeli, a možda se dogodi da i oni to žele. A ne znaju da i mi to želimo.“, „Možda budemo tužni jer nismo ni probali iznijeti svoje mišljenje.“. „Jednom me tata skoro ispisao s rukometa jer je mislio da mi se ne da ići na treninge. Ali sam mu rekao da volim treninge pa me ipak nije ispisao“.

Djeca navode da im je sudjelovanje u procesu odlučivanja jedno od najdragocjenijih iskustava, da ih je to ojačalo i dalo im samopouzdanje, da vide da ima smisla angažirati se i potruditi se oko nekog problema. Na taj način se odmiču od naučene bespomoćnosti koja je u našem društvu često prisutna. A kada smo ih pitali što se dogodi ako ne kažemo svoje mišljenje, dali su vrlo zanimljive odgovore: „Dođemo u tešku situaciju, kad ne znamo što bismo, a ne tražimo savjet, još nam je teže.“, „Nećemo biti mi kakvi jesmo, nego kao netko drugi.“, „Nećemo biti sretni, a drugi to neće ni znati.“.

Što ih obeshrabri da izraze svoje mišljenje? Kada vide da odrasli misle da je sudjelovanje djece gubitak vremena, da je to samo zadovoljavanje forme, kada odrasli misle da djeca nisu sposobna iznijeti svoje mišljenje, da oni ništa ne znaju i da ne vrijede. Odrasli im znaju i otvoreno reći „Pa nećeš valjda ti mene učiti o životu?“ ili „Vidjet ćeš ti što je život kada počneš zarađivati za kruh“. Također ih ljuti kada im odrasli serviraju što trebaju reći, kada ih manipuliraju. Jer, pravo na sudjelovanje nije jednostavno ni za djecu, ono im oduzima prilično vremena. Ali djeca smatraju da se to isplati, oni su spremni uložiti trud u to.
I za kraj bih citirala rečenicu anonimnog autora: „Djecu treba više slušati. Šteta što nemaju više autoriteta“.

Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije
Ravnateljica Centra za djecu mlade i obitelj velika Gorica

LITERATURA:

Udruga PROMENTZ

Udruga PROMENTZ

Ninska 1, 10360 Sesvete
Hrvatska
info@psiholoskapomoc.hr



Copyright Psihološkapomoć.hr 2020.