Koje su stvarne posljedice stigmatizacije psihičkih bolesnika?

Mnogi od nas zamišljali su se u ulozi osobe koja dobiva dijagnozu fizičke bolesti. Možda smo se identificirali s glavnim likom u nekom filmu ili s glavnim junakom neke knjige. Ali, koliko se nas zapitalo kako bismo reagirali da dobijemo dijagnozu psihičke bolesti ili poremećaja? Uostalom, kako bi se to nama uopće moglo dogoditi, zar ne?

Ako zauzmemo perspektivu osobe koja je još do jučer bila visoko funkcionalna u svakom segmentu svog života, a danas promatra doktora koji joj objašnjava da ima psihičku bolest…možemo li zamisliti kako se takva osoba osjeća i koliko je u takvoj situaciji spremna razumjeti što se dogodilo te koliko je spremna na proces liječenja i oporavka?

A zašto je to uopće važno? Zato što su osobni angažman pacijenta, vraćanje kontrole nad vlastitim životom te opiranje stigmatizaciji glavni faktori procesa oporavka. U procesu osnaženja, psihički bolesnik može naći snagu unutar sebe kako bi se borio s bolešću. Ipak, pacijenti često razmišljaju o psihičkim bolestima u okvirima stereotipa.

Važno je shvatiti da i prije pojave prvih simptoma bolesti, pacijent odrasta u društvu koje ima predrasude prema psihičkim bolestima, a vjerojatno je upravo ovo razlog zašto, nakon što dobije dijagnozu psihičke bolesti, lako postaju samostigmatizirajući i internalizira negativna društvena uvjerenja.

Pokazalo se da pojava bolesti u ranijim godinama predstavlja predispoziciju za internalizaciju i razvoj samo-stigmatiziranosti. Pacijenti se osjećaju najmanje prihvaćenima u periodu odmah nakon postavljanja dijagnoze psihičke bolesti. Oni koji su bolesni već duži period vremena u većoj su mogućnosti zaista iskusiti stigmatizaciju u svojim životima i nositi većinu društvenih posljedica psihičkih bolesti na svojim leđima.

Samo-stigmatizacija je samo-proces koji pospješuje razvoj nepoželjnih obrambenih mehanizama. Pacijenti s izraženijom samo-stigmatizacijom prihvaćaju diskriminirajuće stavove društva koji dodatno narušavaju njihovo samopouzdanje, što rezultira izbjegavanjem bilo kakvih društvenih angažmana (npr. prijavljivanje na posao). Posebno je zabrinjavajuće kako samo-stigmatizacija utječe na mlade ljude, poslije prve epizode bolesti, koji su tek na početku svog puta ozdravljenja. Umjesto da razvijaju nadu i ohrabrenje, oni internaliziraju negativne stereotipe.

U formiranju društvenog mnijenja mediji igraju glavnu ulogu u informiranju i senzibiliziranju javnosti o pacijentima i njihovom fizičkom i duševnom stanju. Masovni mediji putem TV serija i filmova često potiču stigmatizaciju, a isto to rade i novine koje u cilju bolje prodaje ispisuju senzacionalističke naslove koji povezuju psihičke bolesnike s kriminalnim djelima, iako je dobro poznato da ne postoji veza između psihičke bolesti i kriminala.

Jednaka je mogućnost da će „zdrava“ osoba počiniti kriminalno djelo kao i osoba sa shizofrenijom, a taj je broj za osobe koje imaju depresiju čak i niži. Sveukupno, ljudi sa psihičkim bolestima rjeđe čine kriminalna djela te su češće žrtve nego činitelji agresije.

Ipak, ove činjenice se ignoriraju u cilju ostvarenja financijskog profita koji je baziran na grandioznosti i senzacionalističkim natpisima. (Wahl 1992)

Na svu sreću, postoje indikatori da je diskriminacija i stigmatizacija psihičkih bolesnika u padu u određenim društvima. Ovome pridonose tolerancija i razumijevanje koji zamjenjuju predrasude i stigmu. Dobra je vijest da se u cijelom svijetu pojavljuje sve veći broj organiziranih programa protiv stigmatizacije psihičkih bolesti te da oni reagiraju na stigmatizirajuće i diskriminirajuće ponašanje. Stigmatizacija prevenira osobe da otvoreno pričaju o svojim problemima, a u hrvatskim medijima je posebno teško vidjeti osobu koja otvoreno priča o svojoj psihičkoj bolesti bez „zatamnjena“ identiteta.

U konačnici, kao da osobe sa psihičkim bolestima i poremećajima ne pate već dovoljno zbog same bolesti i svakodnevnog suočavanja s njom, one i njihove obitelji moraju se nositi sa svim lošim što stigmatizacija njihovih bolesti i njih samih nosi sa sobom. Koliko je samo onih koji ne trebaju patiti u tišini, a pate jer ih je sram potražiti pomoć, koliko je samo onih kojima bi prihvaćanje od strane okoline značilo pola oporavka. Onda kad okolina shvati da se nitko nije rodio psihički bolestan i da svatko od nas, ili naših bližnjih sutra može postati psihijatrijski, kao i bilo koji drugi (onkološki, gastroenterološki itd.), pacijent… mi, mediji i cjelokupno društvo ispunit ćemo svoju obavezu u cilju društvenog napretka.

Ivana Cinac, psihoterapeut u edukaciji

Literatura:

• (Corrigan PW, Watson AC. The paradox of self-stigma and mental illness. Clin. Psychol. Sci. Pract. 2002; 9: 35–53.)
• (Karidi MV, Stefanis CN, Theleritis C, Tzedaki M, Rabavilas AD, Stefanis NC. Perceived social stigma, self-concept, and self-stigmatization of patient with schizophrenia. Compr. Psychiatry 2010; 51(1): 19–30.)