Emocionalna samoregulacija i kako ju djeca razvijaju
Emocije se javljaju svakodnevno u svim područjima ljudske djelatnosti i svim segmentima čovjekova života zbog čega je važno razvijati ih, ali i regulirati. Ono što nam može pokazati je li pojedinac dobrog emocionalnog stanja su njegove sposobnosti kontroliranja emocionalnih doživljaja i saznanje jesu li njegove reakcije prikladne u određenim emocionalnim situacijama.
Intenzivnija istraživanja i stvaranja teorije oko regulacije emocija i raspoloženja su počela krajem prošlog stoljeća, a brojni rezultati su dokazali da je regulacija emocija vođena određenim mehanizmima.
Emocije su kratkotrajni fenomeni koji sinkroniziraju četiri međusobno povezane reakcije organizma na situacije koje pojedinac smatra važnima za njegove potrebe, ciljeve ili opstanak, tj. na ono što nam je važno u životu. Osnove emocija nalazimo u kognitivnim procesima kojoj komponenta osjećaja daje subjektivni doživljaj, a zbog njene multidimenzionalnosti uključujemo i biološku i fiziološku aktivaciju zajedno s aktivacijom autonomnog živčanog i endokrinog sustava.
Različiti istraživači su ponudili različite paradigme i samim time i definicije regulacije emocija. Tri najvažnija gledišta su neurobiološko (regulaciju emocija shvaća se kao odvojeni skup procesa koji zaustavlja emociju od pokretanja ili sprječava da ona bude izražena), kognitivno (posebna pažnja za regulaciju emocija posvećena je ponovnoj procjeni situacije) i sociokonstruktivističko (pogled u kojem pojedinac mijenja situacije, mijenja razumijevanje tih situacija, ili mijenja emocionalne reakcije).
Ono što je zajedničko svim gledištima regulacije je da pomoću svakog od njih ljudi pokušavaju smanjiti negativne osjećaje, a povećati ugodne. Povezano s time, pokazano je kroz godine istraživanja da osobe koje učestalo koriste ponovnu kognitivnu procjenu uistinu i proživljavaju i izražavaju više ugodnih nego neugodnih emocija i pokazuju manje depresivnih simptoma. Gledajući kroz socijalni aspekt, takve osobe će vjerojatno imati veću bliskost i naklonost prema drugima što će rezultirati pozitivnim i kvalitetnim odnosima.
Adekvatno reguliranje emocija važno je za interpersonalno funkcioniranje te je važan dio djetetova razvoja. Važna komponenta koja čini bazu razvoja emocionalne regulacije su naslijeđena biološka struktura, tj. temperament djeteta i odnosi se na urođene tendencije prema doživljavanju i izražavanju emocija. Istraživanja dječjeg temperamenta pokazuju kako se djeca razlikuju prema brzini i snazi reagiranja, ali i sposobnosti vraćanja na stanje prije uzbuđivanja zbog emocionalne situacije. Također, regulaciji se dijete uči i kroz interakciju s obitelji i neposrednom okolinom u kojoj živi. Roditelji potiču i interveniraju u strategijama regulacije, a kasnije se ta uloga prebacuje na dijete. To je prirodan proces pošto djeca razvijaju sve bolje kognitivne i emocionalne vještine s godinama te postaju neovisnija u upravljanju vlastitih reakcija.
Sljedeća osnova za regulaciju emocija u odrasloj dobi je stil privrženosti koju je pojedinac razvio u djetinjstvu, a ako ona nije bila sigurna, dijete se ne nauči regulaciji te postaje ranjivo za razvoj psihopatologije. Na primjer, osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti pokazuju nedostatke u prepoznavanju emocija te ne vole razmišljati o svojim emocijama, dok osobe s anksioznom privrženošću imaju povećanu svijest o svojim emocijama i pokazuju veće poteškoće u reguliranju svojih reakcija.
Sposobnost dječjeg razumijevanja emocija povezana je sa sposobnošću interpretacije i verbalizacije emocija, što znači da će dijete bolje prepoznati i razumjeti emocije ako dobiva više informacija o njoj. Postoje različite strategije i postupci s kojima se djetetovi njegovatelji mogu koristiti pri prevladavanju velikih i intenzivnih emocija, poput ljutnje ili tuge, no one ovise o dobi djeteta. Tako će se u dojenačkoj dobi više koristiti metode preusmjeravanja pažnje ili približavanje i uklanjanje podražaja. Važno je da skrbnici reguliraju stresna iskustva za dojenčad jer se inače mozgovne strukture koje štite od stresa neće pravilno razviti i potencijalno dovesti do osjećaja anksioznosti, emocionalne prereaktivnosti i smanjene sposobnosti regulacije.
U predškolskoj dobi je najvažniji razgovor kroz koji roditelji pripremaju djecu za teška iskustva opisivanjem što mogu npr. očekivati ili ih tješe kako se nositi s određenim osjećajima (strahom, anksioznošću) i uče ih strategijama koje će djeca naučiti primjenjivati kasnije u životu. Do svoje šeste godine dijete već u potpunosti samostalno kontrolira svoje ponašanje te strategije za samoregulaciju postaju raznolikije, a kroz svoje interakcije s roditeljima, učiteljima i vršnjacima uče kako izražavati negativne emocije na načine koji ne štete drugima oko njih, pa tako ni njima samima. U regulaciju emocija treba uložiti puno truda, kako roditelji tako i djeca, no najvažnije je naučiti ne potiskivati negativne emocije jer su sve emocije jednako važne i nije cilj s njima s nositi, već ih proživjeti, razumjeti i izraziti na prikladan način.
Ivana Punek, univ.bacc.inf. et paed.
