photo-1534643960519-11ad79bc19df-1200x800.jpg

Proljeće je mnogima najdraže godišnje doba, međutim, mnogi ga povezuju i s nekim ne tako ugodnim stvarima. Prisutan je proljetni umor, zasićenje, a kraj školske godine sve je bliži. Pojačava se pritisak u školi, pišu se testovi, puno je usmenog ispitivanja. U trenutku pisanja ovog članka do kraja školske godine ostalo je još samo šest tjedana! Uz sve navedeno, posljednjih godinu dana je svima otežano učenje i planiranje školskih i svih drugih aktivnosti zbog pandemije virusa COVID-19. Roditelji i učitelji od danas do sutra doznaju ponovno kreće online nastava i da je razred u samoizolaciji. To za sve znači brzu reorganizaciju posla i obiteljskog života.


pexels-anna-shvets-4672720-1200x800.jpg

Suosjećanje se općenito definira kao “Osjetljivost na patnju (vlastitu i tuđu) uz posvećenost da se ona smanji i prevenira”. Ljudi koji su suosjećajni u stanju su primijetiti i povezati se sa svojim i tuđim teškim iskustvima te imaju namjeru pomoći korištenjem znanja, vještina, snage i mudrosti.

Suosjećanje je važno zato jer je život težak. Naši životi ispunjeni su promjenama i gubicima. Stvoreni smo tako da starimo i umiremo, a često patimo zbog bolesti i tragedija koje nam se događaju. Naš mozak evoluirao je tako da je usmjeren na znakove prijetnje iz okoline – jer je pravovremeno uočavanje prijetnje našim precima bilo od presudne važnosti za preživljavanje. Zbog toga su danas naši umovi po svojoj prirodi problematični i teški za upravljanje. Primjerice, mnogi ljudi pate od tjeskobe i pretjerane brige jer njihov um “vrti” razne načine na koje nešto može poći po krivu. Naše emocionalne reakcije mogu biti zbunjujuće i kontradiktorne. Ljudski mozak ima zapanjujući kapacitet komentirati, osuđivati, procjenjivati naša osobna iskustva, emocije i reakcije. Imamo svjesnost o sebi koja može dovesti do toga da osuđujemo način na koji mislimo i osjećamo se. No, kad malo bolje pogledamo – jesmo li zapravo mi krivi za to što mislimo i za to kako se osjećamo?


zachary-kadolph-Hl_o1K6OPsA-unsplash-1200x800.jpg

Generacijama se smatralo da je tjelesno kažnjavanje djece sastavni dio odgoja i da je to za dobro djeteta, da se na taj način „ubija neposluh i samovolja“. I danas neki roditelji smatraju da se putem batina dijete disciplinira, odgaja i „dovodi u red“. Čini se da je teško iskorijeniti takva roditeljska ponašanja. Roditelji često sebi daju objašnjenja, pa kažu da se djetetu ništa neće dogoditi ako dobije „malo po guzi“ ili često čujemo onu famoznu rečenicu „I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi danas fali?“. Nevjerojatno je kako se batine kao odgojna metoda održavaju kroz stoljeća iako je vidljivo da ne daju pozitivne učinke osim kratkotrajnog efekta i izazivanja burnih emocija kod djece.


lonely-1200x803.jpg

the irony of loneliness

is we all feel it

at the same time

together – rupi kaur

Treba li čovjek biti samostalan i neovisan ili biti povezan i pripadati? Koji je pravi odgovor? I kada i koliko čega nam je potrebno?

Odgovor je – oboje. Imamo potrebu za autonomijom, samostalnošću, neovisnošću, jednako kao što imamo potrebu za pripadanjem, druženjem i povezanošću. Ovisno o tome čega nam u kojem trenu fali, za tim ćemo i čeznuti. S obzirom na trenutnu situaciju, nije neobično da imamo potrebu za druženjem i povezanošću s drugima i da se pritom može javiti osjećaj usamljenosti.


paige-cody-bOVZ_f3fbQM-unsplash2-1200x801.jpg

Privrženost je poseban emotivni odnos koji uključuje razmjenu udobnosti, brige i zadovoljstva, a karakterizira ga stanje u kojem se osjećamo sigurno, opušteno i zaštićeno. Prirodna potreba za ostvarivanjem privrženosti primjetna je od samog rođenja u odnosu gdje se novorođenče veže za jednu figuru; primarnog skrbnika (najčešće majku) koja postaje sigurna baza iz koje započinje istraživanje svijeta koji ga okružuje – u psihologiji poznato pod nazivom monotropija a predstavlja jedan odnos koji je važniji od svih ostalih.


1-4.jpg

Značajan dio onoga što šira javnost čita o depresiji tiče se blagdanske depresije. I osobno svake godine naletim na desetke članaka koji se bave "sindromom božićne depresije". Članci imaju naslove poput "Božićna depresija i kako se nositi s njom", "Pobijedi blagdansku depresiju" i "5 znakova da te hvata božićna depresija." Najčešće uključuju prikaze nekih slučajeva, komentare psihijatra ili psihologa i korisne savjete o tome kako izbjeći depresiju. Novine, radio i televizija ponavljaju isti taj obrazac. Ali što nam istraživanja govore o ovom toliko razglasanom sindromu?


1-3.jpg

Mnogima najteži oblik nusproizvoda pandemije virusa Covid-19, ograničavanje društvenog kontakta, donio je novu dimenziju doživljavanja ljudskih prava i istinske potrebe za uživanjem temeljnih vrijednosti, zadovoljavanjem ljudskih potreba i slobode diljem svijeta. Gotovo osam milijardi duša svakodnevno otvara oči i osjeća čežnju za nekom vrstom kontakta koji je danas, na ovaj ili onaj način, otežan ili u najgorem slučaju nedostupan.


1.jpg

Posljednjih desetljeća smo svjedoci značajnih  promjena u obitelji, pa tako i obiteljskih rituala vezanih uz hranu i hranjenje. Danas se prosječna obitelj rijetko okuplja za stolom, hrana se češće naručuje, a manje se kuha. Donedavno je bilo nezamislivo da se ne kuha za članove svoje obitelji, a uz nedjeljni ručak je čest bio desert. Na nedjeljne ručkove su dolazili djedovi i bake, tete, stričevi, a danas kao da više nema vremena ni volje za takvim okupljanjima.


2.jpg

Dokazano je da osamljeni ljudi imaju neusporedivo veću stopu prerane smrti- oni imaju tri do pet puta veće izglede za preranu smrt od ljudi koji su vezani za brižnog supružnika, obitelj ili zajednicu. (Cozolino, 2014.) Zašto je tome tako?


Udruga PROMENTZ

Udruga PROMENTZ

Ninska 1, 10360 Sesvete
Hrvatska
info@psiholoskapomoc.hr



Copyright Psihološkapomoć.hr 2020.