Bježite li od bliskosti?

2.jpg

Potreba za bliskošću je neodvojiva od ljudskog bića. Kreće od tek novorođene bebe, koja povezanošću s majkom osigurava svoje preživljavanje, a jedino dobitkom ljubavi i povezanosti mali mozak dobiva priliku za rast i razvoj (stvaranje novih neuronskih sinapsi). Znanstveno dokazano (prema Lewis, Amini, Lannon, 2009.), odvajanje mladunčeta od primarnog skrbnika (najčešće majke) te time gubitak ljubavi i povezanosti dovodi prvo do prosvjeda (plakanje, dozivanje, uznemirenost), te nakon toga baca u stanje očaja (stanje slično kliničkoj depresiji), koje predstoji „uvenuću“ malog organizma (gubitak na težini, nestajanje neuronskih sinapsi u mozgu), te potencijalno i smrti; iako su im sve druge potrebe zadovoljene (glad, žeđ, sigurno sklonište). Također, dokazano je da osamljeni ljudi imaju neusporedivo veću stopu prerane smrti- oni imaju tri do pet puta veće izglede za preranu smrt od ljudi koji su vezani za brižnog supružnika, obitelj ili zajednicu. (Cozolino, 2014.) Zašto je tome tako?

Odgovoran je limbički ili emocionalni mozak, dio trojednog mozga (prema Mcleanu, 1990.), svojstven svim sisavcima. Limbički ili emocionalni mozak proizvodi i stvara emocije, te također regulira emocije i modulira način na koji ih izražavamo. On nam pomaže da otkrijemo unutarnje stanje drugog sisavca, i toj situaciji prilagodimo svoju vlastitu fiziologiju, ovisno o tome je li drugo biće prijateljsko ili ne. Tu će promjenu i onaj drugi osjetiti i također se prilagoditi. Radi te sposobnosti emocionalnog rezoniranja se međusobno povezujemo, usklađujemo bez upotrebe riječi, bivamo u bliskim odnosima, opstajemo. Njegovanje odnosa i jedni drugih postaje nužno za preživljavanje- We are not survival of the fittest, we are survival of the nurtured (Cozolino, 2014.).

Neuroznanstvenik Louis Cozolino (2014.) vjeruje da je priroda stvorila čovjeka koji je dio većeg, povezanog, integriranog biološkog organizma zvanog obitelj i pleme, te da čovjek kao sam ne može preživjeti. Ideja socijalne sinapse kao prostora između ljudi, kroz kojeg razmjenjuju signale, neverbalne i verbalne poruke koje trajno mjenjaju neurobiološku strukturu njihovih mozgova, govori da mozak ovisi o interakciji s drugim mozgovima da bi preživio. Ne postoji jedan izdvojeni mozak- mozak jedino postoji u mreži s drugim isprepletenim mozgovima. Naši roditelji, partneri, prijatelji, djeca i drugi brižni voljeni ljudi kroz život, s kojima smo stvarali kompleksne emocionalne odnose, su svi na neki način „modelirali“ i oblikovali iskustvo koje je dalo našem mozgu priliku za rast i razvoj, kroz ljubav i povezanost, pripadnost. No, osim ljubavi i povezanosti, često naša rana iskustva sadrže traumu, nedostatak emocionalne topline i zlostavljanje. Što se tada dešava?

Kako smo kao ljudska vrsta duboko adaptivni, adaptiramo se i na te patološke uvjete odrastanja, kako bi preživjeli. Ti obrasci preživljavanja su u djetinjstvu bili funkcionalni, no u odraslim bliskim odnosima postaju toksični. Rana iskustva neproporcionalno duboko utječu na cjeloživotnu mogućnost stvaranja sigurnih povezujućih odnosa. Tada, ljudi ulaze u partnerske odnose ranjeni, duboko povrijeđeni, nezadovoljeni, i emocionalno biće traži završetak, zadovoljenje povezivanjem koje ga hrani, dobitak ljubavi koja je nedostajala cijeli život, i u isto vrijeme onesposobljeno je tu istu ljubav pružiti. Vrlo često sam se u svom radu susretala s klijentima koji nose povrede za koje su optuživali onog drugog, no to je bio samo dio istine. Povreda je postojala puno prije ulaska u partnerski odnos, a partner/ica je je nevjerojatnom preciznošću budio/la stare rane svojim također nezrelim i toksičnim obrascima. Također, klijentima koji su bili nezadovoljni svojim partnerskim vezama, čak i u nasilnim vezama, je bilo nejasno i nelogično što ih to još drži za tu osobu, za koju „znaju“ da nije za njih. Nisu znali objasniti razlog ostanka, ako ih netko iznova razočarava, povrjeđuje, ili se ponaša nasilno. Gomilali su se objektivni razlozi i racionalizacije, koji realno postoje (egzistencijalni ponajprije), no ispod je bilo još nešto. Sile privlačenja koje djeluju putem emocionalnog mozga nisu pod utjecajem racionalnog mozga ili neokorteksa (odgovornog za kognitivnu obradu i donošenje odluka razumno i logično). Pojedinac ne može upravljati svojim emocionalnim životom na način na koji naređuje svom motoričkom sustavu da posegne za šalicom. Ne može snagom volje sebe prisiliti da želi pravu stvar, da voli pravu osobu ili da bude sretan nakon razočarenja, pa čak niti da bude sretan u sretna vremena (Lewis, Amini, Lannon, 2009.). Naša rana iskustva povezivanja toliko su snažna, da pokreću, usmjeravaju i vode proces zaljubljivanja, ostanak u lošim bliskim i partnerskim odnosima, čak i ostanak u lošim poslovnim uvjetima. Naprimjer, kad smo zaljubljeni, ne razmišljamo o osobnoj dobrobiti. Ne razmišljamo uopće, doslovno. Dio mozga koji „radi“ jest već spomenuti limbički mozak, koji ogromnom preciznošću uočava blisko podudaranje naših naučenih emocionalnih obrazaca iz djetinjstva, s osobom s kojom nam se desi „kemija“. Ukratko rečeno, prepoznamo osobu koja nam je dovoljno slična, a opet dovoljno različita, te počnu djelovati „sile“ izvan snage volje. Prevladava neodoljiva žudnja za fizičkom bliskošću, imate osjećaj prepoznavanja (jer zaista prepoznajete sličnosti sa dijelovima sebe, i načinima kako su vas voljeli i brinuli se o vama dok ste bili dijete), osjećaj bezvremenosti. Zaljubljenost mijenja osjećaj stvarnosti na način na koji to ne može ni jedan mentalni događaj (Lewis, Amini, Lannon, 2009.). Područje mozga koje je „upaljeno“ kada smo zaljubljeni povezano je s neurotransmiterom dopaminom, a taj je neurotransmiter povezan s osjećajima euforije, motivacije, kretanja, žudnje i ovisnosti. Znanstvenici su opazili istu aktivnost u područjima koja su aktivna kod konzumenata kokaina (Ortique,2010). No, zaljubljenost slabi i ne traje dugo (najviše do 2,5 godine), a istinska povezanost i ljubav se razvija slabljenjem ove „opojne prethodnice“. Dok je za zaljubljenost ključno PREPOZNAVANJE, za ljubav je ključno POZNAVANJE: ljubav proizlazi iz bliskosti, dugotrajnog i potankog promatranja tuđe duše(Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

Kada prođe zanesenost zaljubljenosti, slijedi pravo upoznavanje i partnerstvo, koje često teško odolijeva očekivanjima koja se gomilaju s obje strane. Imago terapija odnosa govori da je ljubav način da nas priroda „prevari“ u pronalasku onog partnera koji nam najviše pomaže u osobnom razvoju, a najmanje u stanju nam to pružiti. Prevedeno, mi prepoznajemo nešto poznato u partneru, i ono što nam partner/ica može pružiti, potencijal, no ujedno susrećemo i sve otpore i obrambene mehanizme koje on/a posjeduje da se to ne desi. Jer nikoga ne možemo prisiliti na promjenu, čak ni samoga sebe. „Razmišljanje da će nas ljubav spasiti, da će riješiti sve naše probleme i osigurati nam neprestano stanje sreće ili sigurnosti, samo nas drži u fantazijama i iluzijama i oslabljuje pravu snagu ljubavi, a to je snaga transformacije“ (Bucay, 2000.). Mogućnost da unutar veze upoznajemo sebe, i pri tom osvještavanju ujedno i mijenjamo sebe, izuzetna je prilika koju je priroda omogućila, za rast, razvoj i napredak oba povezana bića. Ta mogućnost „regeneracije“ mozga se naziva neuroplastičnost, najjača je u ranom djetinjstvu i adolescenciji, no može se pokrenuti u bilo kojem trenutku. Nikad nije kasno stvoriti sigurnu bazu u odnosima. Dok smo ranjeni u odnosu, neurobiološka je istina da u odnosu i iscjeljujemo. Možda ne iscjeljujemo uvijek u istom odnosu gdje je rana nastala, ali studije pokazuju (Cozolino, 2014.) da usklađenom, pouzdanom emocionalnom vezom iscjeljujemo. Prijateljstvo, partnerstvo, roditeljstvo, psihoterapijski odnos- svaki značajan odnos ima moć promjene i iscjeljenja, za koji nikad nije kasno…

Transformacijska moć psihoterapije jest čisto fiziološka- pomoću utjecanja na strukturu živčanog sustava drugoga, terapija prestaje biti isprazno ćaskanje, već moćan alat u međusobnom stanju povezanosti. Terapeut je otvoren za sve signale i poruke koje dolaze od strane klijenta, te nudi nikako interpretaciju, već baca novo svijetlo na nejasno, na prikriveno, na implicitno. „Oni koji uspiju sebe otkriti drugome, doživjet će jasnoću, a s pojavom limbičke jasnoće, život poprima oblik.“ (Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

„Budući da smo emocionalna bića, bol je neizbježna, a tuge će biti: budući da svijet nije niti pravedan niti pošten, nećemo svi podjednako patiti. Pojedinac koji intuitivno razumije ponašanje srca ima više izgleda za kvalitetan život. Društvo koje čine takvi pojedinci, nudi neslućene mogućnosti(Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

 

Autor: Kristina Starčević Kaić

Udruga PROMENTZ

Udruga PROMENTZ

Ninska 1, 10360 Sesvete
Hrvatska
info@psiholoskapomoc.hr



Copyright Psihološkapomoć.hr 2020.