pexels-anna-shvets-4672720-1200x800.jpg

Suosjećanje se općenito definira kao “Osjetljivost na patnju (vlastitu i tuđu) uz posvećenost da se ona smanji i prevenira”. Ljudi koji su suosjećajni u stanju su primijetiti i povezati se sa svojim i tuđim teškim iskustvima te imaju namjeru pomoći korištenjem znanja, vještina, snage i mudrosti.

Suosjećanje je važno zato jer je život težak. Naši životi ispunjeni su promjenama i gubicima. Stvoreni smo tako da starimo i umiremo, a često patimo zbog bolesti i tragedija koje nam se događaju. Naš mozak evoluirao je tako da je usmjeren na znakove prijetnje iz okoline – jer je pravovremeno uočavanje prijetnje našim precima bilo od presudne važnosti za preživljavanje. Zbog toga su danas naši umovi po svojoj prirodi problematični i teški za upravljanje. Primjerice, mnogi ljudi pate od tjeskobe i pretjerane brige jer njihov um “vrti” razne načine na koje nešto može poći po krivu. Naše emocionalne reakcije mogu biti zbunjujuće i kontradiktorne. Ljudski mozak ima zapanjujući kapacitet komentirati, osuđivati, procjenjivati naša osobna iskustva, emocije i reakcije. Imamo svjesnost o sebi koja može dovesti do toga da osuđujemo način na koji mislimo i osjećamo se. No, kad malo bolje pogledamo – jesmo li zapravo mi krivi za to što mislimo i za to kako se osjećamo?


zachary-kadolph-Hl_o1K6OPsA-unsplash-1200x800.jpg

Generacijama se smatralo da je tjelesno kažnjavanje djece sastavni dio odgoja i da je to za dobro djeteta, da se na taj način „ubija neposluh i samovolja“. I danas neki roditelji smatraju da se putem batina dijete disciplinira, odgaja i „dovodi u red“. Čini se da je teško iskorijeniti takva roditeljska ponašanja. Roditelji često sebi daju objašnjenja, pa kažu da se djetetu ništa neće dogoditi ako dobije „malo po guzi“ ili često čujemo onu famoznu rečenicu „I mene su moji roditelji tukli, pa šta mi danas fali?“. Nevjerojatno je kako se batine kao odgojna metoda održavaju kroz stoljeća iako je vidljivo da ne daju pozitivne učinke osim kratkotrajnog efekta i izazivanja burnih emocija kod djece.


lonely-1200x803.jpg

the irony of loneliness

is we all feel it

at the same time

together – rupi kaur

Treba li čovjek biti samostalan i neovisan ili biti povezan i pripadati? Koji je pravi odgovor? I kada i koliko čega nam je potrebno?

Odgovor je – oboje. Imamo potrebu za autonomijom, samostalnošću, neovisnošću, jednako kao što imamo potrebu za pripadanjem, druženjem i povezanošću. Ovisno o tome čega nam u kojem trenu fali, za tim ćemo i čeznuti. S obzirom na trenutnu situaciju, nije neobično da imamo potrebu za druženjem i povezanošću s drugima i da se pritom može javiti osjećaj usamljenosti.


Udruga PROMENTZ

Udruga PROMENTZ

Ninska 1, 10360 Sesvete
Hrvatska
info@psiholoskapomoc.hr



Copyright Psihološkapomoć.hr 2020.