Je li sport ključ koji otvara vrata mentalnog zdravlja i blagostanja? Razgovaramo s našom gošćom i stručnjakinjom Marinom Drašković.
Je li sport ključ koji otvara vrata mentalnog zdravlja i blagostanja? Razgovaramo s našom gošćom i stručnjakinjom Marinom Drašković.
Kako psihološki pomoći ljudima koji boluju od bolesti koja ima tisuću lica? Pogledajte u našem podcastu s našom gošćom i stručnjakinjom Ana-Marijom Šarić.
Već je puno tekstova napisano o stresu, simptomima stresa, kako stres utječe na naš život. Ipak, živimo u izazovnim vremenima i stresne reakcije su danas učestale, a nalazimo ih već kod djece. Stres je povezan s pritiskom hoće li dijete izvršiti zadatke u školi, hoće li se upisati u željenu srednju školu ili fakultet, hoće li položiti ispit na fakultetu, a kasnije hoće li dobiti željeni posao. Kada se krene u svijet rada, stres se nastavlja balansiranjem između izvršavanja poslovnih obaveza i zahtjeva privatnog života, nošenjem s kratkim rokovima, ispunjavanjem očekivanja zahtjevnih šefova, a ti isti šefovi se pitaju hoće moći isplatiti plaću svojim radnicima. I tako unedogled. Čini se da pritiscima nikad kraja.
the irony of loneliness
is we all feel it
at the same time
together – rupi kaur
Treba li čovjek biti samostalan i neovisan ili biti povezan i pripadati? Koji je pravi odgovor? I kada i koliko čega nam je potrebno?
Odgovor je – oboje. Imamo potrebu za autonomijom, samostalnošću, neovisnošću, jednako kao što imamo potrebu za pripadanjem, druženjem i povezanošću. Ovisno o tome čega nam u kojem trenu fali, za tim ćemo i čeznuti. S obzirom na trenutnu situaciju, nije neobično da imamo potrebu za druženjem i povezanošću s drugima i da se pritom može javiti osjećaj usamljenosti.
Privrženost je poseban emotivni odnos koji uključuje razmjenu udobnosti, brige i zadovoljstva, a karakterizira ga stanje u kojem se osjećamo sigurno, opušteno i zaštićeno. Prirodna potreba za ostvarivanjem privrženosti primjetna je od samog rođenja u odnosu gdje se novorođenče veže za jednu figuru; primarnog skrbnika (najčešće majku) koja postaje sigurna baza iz koje započinje istraživanje svijeta koji ga okružuje – u psihologiji poznato pod nazivom monotropija a predstavlja jedan odnos koji je važniji od svih ostalih.
Koliko je nesretnih, „toksičnih“ veza koje opstaju zbog niskog samopoštovanja jednog od partnera? Koliko neostvarenih snova zbog nedovoljne vjere u sebe i svoje sposobnosti? Koliko neizrečenih riječi zbog straha da se ne ispadne glupo ili jadno pred drugima?
Dokazano je da osamljeni ljudi imaju neusporedivo veću stopu prerane smrti- oni imaju tri do pet puta veće izglede za preranu smrt od ljudi koji su vezani za brižnog supružnika, obitelj ili zajednicu. (Cozolino, 2014.) Zašto je tome tako?
Zamislite da cijeli život trebate provesti sa osobom koja vas kritizira za svaki vaš korak. Kad napravite nešto krivo, kaže: „Naravno da nisi uspjela, nikakve koristi od tebe, bolje da ni ne pokušavaš išta slično u budućnosti“; kad ste tužni, kaže „Ajde ljenčino, diži se, šta sad cviliš“, kad nešto dobro napravite, kaže „Ma, to može svatko, nije to tvoja zasluga“… što mislite, kako bi izgledao život s takvom osobom? Biste li htjeli svoje vrijeme provoditi s nekim tko je tako „otrovan“, bezosjećajan, hladan?
Emocije se često miješaju s osjećajima i raspoloženjima, ali tri pojma nisu zamjenjiva.