Realitetna terapija

Što želimo, a što nam zapravo treba? Jesu li to dvije različite stvari? Kako odabrati ono što je najbolje za nas i postupiti u skladu s time? Realitetna terapija psihoterapijski je pravac koji se uvelike oslanja na mogućnost pojedinca da kontrolira vlastito ponašanje.

Što je to teorija izbora?

Teorija izbora samo je drugi naziv za teoretsku postavku na kojoj počiva realitetna terapija, a razvio ju je dr. Glasser. Teorija nalaže da su sva bića intrinzično tj. unutarnje motivirana i to upravo vlastitim psihološkim ili fiziološkim potrebama. Svaka osoba ima niz potreba specifičnih za nju samu, no većina se svodi na poboljšavanje bliskih odnosa ili rad na osjećaju moći, slobode, zabave ili pripadanja.

Teorija izbora pronalazi svoju praktičnu namjenu i u načinu komunikacije između terapeuta i klijenta. Tako će se češće čuti izraz: ”Zadnjih nekoliko dana baš često paničarim”, a nešto rjeđe: ”Patim od panike.” Prvi izraz sugerira pojavu simptoma na koje možemo svojevoljno utjecati manjom korekcijom svog ponašanja i razmišljanja, dok drugim obilježavamo panični poremećaj kao zasebnu dijagnozu koja zahtjeva poseban tretman. Takvo razlučivanje simptoma od poremećaja sugerira da zaista razumijemo teoriju izbora.

Kome je namijenjena realitetna terapija?

Realitetna terapija primjenjiva je na širok spektar mentalnih poteškoća, a najviše će koristiti pojedincima koji pate od depresije ili anksioznosti. Također, realitetna terapija dobar je odabir ako vas muči neka vrsta životne prepreke, traumatičnog događaja ili ste možda iskusili probleme u odnosima s drugim ljudima.

Osobe koje bi potencijalno prosperirale od realitetne terapije mogle bi se zateći kako se žale na svoje trenutno stanje, no čini im se da ne mogu napraviti ništa da poboljšaju svoju situaciju ili jednostavno ne znaju kako. Također, često će reći da nisu namjerno nezadovoljne ili da je njihovo nezadovoljstvo potpuno izvan njihove kontrole te jednostavno ne znaju što činiti – primjer toga su problemi sa spavanjem i noćne more. Realitetna terapija uči pojedinca kako preuzeti inicijativu u svom životu umjesto da prigrli ulogu žrtve.

Kako izgleda realitetna terapija?

Po prvome dolasku stručnjak će procijeniti koja vrsta terapije je prikladna za navedeni problem te predložiti dinamiku ili trajanje terapije. Kod realitetne terapije najčešće se radi o manjem broju dolazaka, do deset, zbog čega ju se može osloviti kratkotrajnom. Terapija se može provoditi individualno, ali i na druge načine – u grupi, obitelji ili s parovima.

Pri prakticiranju realitetne terapije polazimo od saznanja da je jedino ponašanje koje možemo kontrolirati upravo naše vlastito. Na ponašanje naših bližnjih ne možemo utjecati, ali možemo im pružiti informaciju o tome kako njihovi postupci djeluju na nas. U realitetnoj terapiji ne stavlja se naglasak na simptome klijenta, već se odmah traži problematična veza koja je izvor nezadovoljstva. Takav pristup znatno skraćuje trajanje terapije jer terapeut s klijentom može vrlo brzo doći do korijena problema.

Bitno je prihvatiti da je problematičan odnos utjecao ili i dalje utječe na sadašnji život, no ne treba se prepustiti neprestanom gledanju na život u retrospekciji – zadovoljavanje vlastitih životnih potreba događa se sada i u budućnosti. Sami odlučujemo o osvojim postupcima i samo mi možemo utjecati na to kako se ponašamo. Također, ne možemo utjecati ni na koga drugoga osim sebe.

Terapeut će kroz susrete utemeljiti poseban odnos te klijentu pomoći da razumije osobne motivacije te ga poduprijeti u tome da uspostavi kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Uloga terapeuta nije eksplicitna sugestija što i kako treba mijenjati, već podupiranje klijenta u procesu pronalaženja vlastitih želja i potreba. Zatim će klijent sam odrediti mjeru u kojoj se želi posvetiti svojoj promjeni i u dogovoru s terapeutom raspraviti koji su praktični koraci koje može poduzeti u ostvarenju cilja.

Izvori

Corey, G. (2001.). Case approach to counseling and psychotherapy, Brooks/Cole, Belmont.