Nepoznavanje razlike između psihologa i psihijatra vrlo često dovodi do nesporazuma ili pak do širenja pogrešnih informacija. Upravo neinformiranost o tome što koji stručnjak radi postavlja temelje stvaranja predrasuda.
Psiholog je osoba koja je završila studij psihologije, znanstvene discipline koja se bavi proučavanjem ljudske psihe i ponašanja. Iako se mogu baviti savjetodavnim radom, to nije jedina profesija u kojoj se mogu naći psiholozi. Često će ih se vidjeti u školama, u grani industrijske i organizacijske psihologije, forenzici te čak i u sportu. Bitno je za naglasiti da psiholozi nisu liječnici te kao takvi nisu ovlašteni propisivati lijekove koji su neophodni pri liječenju težih psihičkih poremećaja.
Psihijatar je stručnjak koji je završio Medicinski fakultet te potom nastavio obrazovanje specijalizacijom iz psihijatrije. Njihovo područje rada nešto je uže nego ono psihologa – uglavnom rade u zdravstvenim ustanovama ili se bave znanstvenim radom. U svom radu mogu kombinirati lijekove i razne vrste psihoterapije.
Psihoterapeut je osoba, najčešće psiholog ili psihijatar, ali u nekim slučajevima može biti i drugih struka, koja je povrh diplomskog studija dodatno educirana za provođenje određene vrste psihoterapije. Dodatne edukacije najmanje četiri godine za pojedini terapijski pravac, a tokom njih je psihoterapeut i sam prošao kroz terapiju. Postoje razni pravci psihoterapije poput kognitivno bihevioralne terapije ili Gestalta, a pojedini stručnjak bira u kojem (kojim) od njih će se specijalizirati. Terapijski pravac svakako je nešto o čemu vrijedi razmisliti pri odabiru psihoterapeuta, već kratkim istraživanjem može se zaključiti zvuči li taj terapijski pravac kao nešto što bi nam bilo ugodno ili korisno te samim time sužavamo izbor potencijalnih terapeuta.
Osim psihoterapeuta, savjetovanje provode i savjetodavni terapeuti odnosno stručnjaci sa završenim preddiplomskim studijem u ciljanom području te završenom edukacijom u trajanju od minimalno tri godine. Osobu koja se osposobljava za psihoterapeuta ili savjetodavnog terapeuta nazivamo psihoterapijskim vježbenikom.
Bitno je naglasiti da se terapijski rad s djecom od rada s odraslima razlikuje utoliko što terapeut mora imati posebno dodatno obrazovanje o primjeni odgovarajućih terapijskih tehnika u zavisnosti od faze razvoja djeteta te djetetovih problema.
Ponekad može biti teško napraviti prvi korak i zatražiti pomoć, pogotovo ako nemamo prethodnog iskustva sa psihoterapijom. Dodatan stres predstavlja i odluka kome se zapravo javiti.
Nekim ljudima biti će dovoljno samo savjetovanje kod psihologa ili psihijatra, dok drugi najveći pomak vide pri kombiniranju lijekova i savjetovanja. Dobra vijest je da psiholozi i psihijatri često rade u paru te takav način rada uvelike povećava njihovu efektivnost. U takvoj suradnji psihijatar će najčešće propisati prikladan lijek i pratiti napredak kroz određeni vremenski period, a psiholog će voditi psihoterapiju. Kako bi se klijentu maksimalno pomoglo, bitni su redovni posjeti oba stručnjaka kako bi imali što bolji uvid u napredak, a nakon završetka terapije lijekovima i dalje se nastavlja psihoterapija kod psihologa kao podrška.
Psihoterapija najčešće znači razgovor. Bitno je znati da je takav razgovor prije svega povjerljiv, a psihoterapeut osoba koja ne osuđuje već je tu da taj razgovor vodi. No, psihoterapija ne mora nužno biti razgovor – može biti i u obliku likovnog ili pisanog izražavanja, putem glazbe ili dodira. Baš zato je nužno naći najprikladniji terapijski pravac za svakog klijenta individualno.
Različiti ljudi različitih su ponašanja te ih muče i različiti problemi. Iz tog razloga ne postoji univerzalan odgovor u vezi toga biste li se prvo trebali javiti psihologu ili psihijatru, te kojem točno. Svakako je korisno razmisliti kojim terapijskim pravcem se bavi vaš željeni psiholog ili psihijatar te posjetiti više od jednog stručnjaka kako bi zaključili gdje se osjećate najugodnije. Ne postoji ‘krivi’ odabir između posjete psihologu ili psihijatru, već je oboje korak bliže rješavanju problema.