Psihoanaliza je termin koji istovremeno označava teoriju o ljudskom umu, ali i terapijski pravac. Kako bismo bolje razumjeli psihoanalizu kao vrstu terapije, prvo ćemo se osvrnuti na njenu teorijsku pozadinu.
Sve je započeo austrijski neurolog Sigmund Freud koji se najčešće predstavlja zao osnivač psihoanalize, a vrhunac njegova djelovanja smjestio se na kraju 1800-tih te na početku 1900-tih godina.
Freud objašnjava da se ljudski um treba podijeliti na tri dijela – nesvjesni, predsvjesni i svjesni dio, pri čemu mu je osobito važan nesvjesni. Tu se nalaze naša životna iskustva, potisnuti događaji te druge stvari koje utječu na nas, a teško ih je verbalizirati. Psihoanaliza je svojevrsna baza moderne psihologije i psihijatrije s koncentracijom na podizanje potisnutih misli na ”površinu” – cilj je ući u nesvjesni dio uma, saznati što je tamo i to prebaciti u svjesni dio uma kako bismo to na kraju uspješno riješili.
Najjednostavnije rečeno, ova vrsta psihoterapije zasniva se na razgovoru terapeuta i pacijenta. Taj razgovor razlikuje se od svakodnevnog po tome što se pacijent nalazi u okruženju bez osuda, točnije slobodan je reći sve što mu je na umu bez da uz to osjeća krivnju ili sram. Uloga terapeuta je da promatra i integrira informacije koje mu pruža pacijent – slobodne asocijacije, snovi, pogreške i propusti, podatci o životu pacijenta ili pak ono što pacijent kaže pod hipnozom . Bitno je tiho okruženje u kojem se pacijent osjeća ugodno kako bi se i pacijent i terapeut mogli koncentrirati na razgovor kao i odnos koji oni dijele.
Za vrijeme terapije često se postavlja pitanje ”zašto?” kako bi se pacijenta potaklo da izrazi što više vlastitih misli, a obično se pacijenta pokušava razgovorom vratiti u djetinjstvo
Za ovu vrstu terapije specifično je trajanje i intenzitet. Naime, preporučuje se da seanse traju oko 45 minuta tri do pet puta tjedno. Takav tretman može se protezati i na period od nekoliko godina, no, naravno, tijek psihoterapije dogovaraju međusobno pacijent i terapeut.
Cilj terapije je da pojedinac bolje razumije odnose u kojima se nalazi te što u njima želi promijeniti dok istovremeno uči prepoznavati utjecaj prethodnih događaja na sadašnje stanje.
Psihoanaliza se može prakticirati kao individualan razgovor s odraslom osobom, kao terapija za djecu, parove i obitelji ili pak u psihoanalitičkim grupama. Još jednu formu psihoanalize pravi i psihoanalitička psihodrama u kojoj se dijelovi pacijenta tumače kroz uloge u drami i tako terapeut dobiva bolji uvid i shvaćanje stanja pacijenta.
Uspješna je metoda pri problemima izostanka sreće u međuljudskim odnosima, anksioznosti i depresije upravo zato što je krajnji uzrok takvih stanja neka vrsta unutarnjeg konflikta. Psihoanaliza je korisna i dug period vremena nakon što sam proces terapije završi baš zato što omogućava pacijentu da postane svjestan vlastitog unutarnjeg svijeta što će podržati razvoj osobnosti, olakšati psihičku bol i ojačati samopouzdanje.
Izvori: