Živimo u vremenu „novog normalnog“. Nesigurnost i strah samo su neki od obilježja koje determinira našu svakodnevnicu. Djeca i mladi ugrozu koju svi skupa prolazimo na žalost proživljavaju puno teže. Uz navedeno često su izloženi kontekstualnim čimbenicima koji dodatno narušavaju već narušeno mentalno zdravlje.

Problemi mentalnog zdravlja djece i mladih javljaju se kada su roditelji ili skrbnici djeteta, oni koji bi mu trebali pružiti najviše pažnje, ljubavi i sigurnosti, zapravo oni koji mu nanose bol, ometaju zdrav razvoj i narušavaju mentalno zdravlje.

Mentalno zdravlje djece nije ugroženo isključivo unutar obiteljskog doma, već i u vrtićima, školama i/ili raznim izvanškolskim aktivnostima, gdje su djeca pod utjecajem mnogih drugih čimbenika rizika. Uključenost stručnjaka (učitelji, odgajatelji, nastavnici, profesori, liječnici, psiholozi, pedagozi, logopedi, socijalni radnici, radni terapeuti, treneri,…) u skrb za mentalno zdravlje djece i mladih jedan je od prediktora  prevencije mentalnih bolesti.

Obitelj kao prva granica obrane.

Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo; ona je više od zbroja pojedinaca koji dijele jedinstven fizički i psihosocijalni prostor. Obitelj je prirodni socijalni sustav, koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja, načine suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem. Središnje mjesto razvoja djeteta je njegova obitelj, a kvaliteta obitelji, obiteljskih odnosa i interakcija, kao i odnosa članova obitelji prema djetetu jesu oni elementi koji će u velikoj mjeri odrediti razvojni proces i mentalno zdravlje djeteta.

Osjećaj topline, ljubavi i bliskosti zaštitni je čimbenik djece s rizikom od oboljenja, ono dovodi do dobrih socijalnih i životnih vještina, samopouzdanja i samopoštovanja, povjerenja, osjećaja kontrole i socijalne odgovornosti djece. U današnje vrijeme bezbroj je čimbenika rizika koji uz pandemiju utječu destabilizacijski na obiteljsku dinamiku. Konflikti u obitelji zbog narušene ekonomske sigurnosti , česte i opetovane stresne situacije na poslu i kod kuće ,nerealna obiteljska očekivanja ,nedostatak emocionalne podrške samo su nekih od rizika kojima su izloženi djeca i mladi.

Ukoliko djetetove potrebe tijekom njegova razvoja ostanu nezadovoljene, može se očekivati da će se taj deficit odraziti na njegovo ponašanje, a kasnije dovesti do određenih psihičkih poremećaja.

Bolje spriječiti, nego liječiti.

Na žalost ne postoji univerzalni pristup osim sustavnog praćenja djece i mladih koji su kontinuirano izloženu riziku. Često djeca i mladi kroz izvođenja svakodnevnih aktivnosti pokazuju odstupanja što traži od svi sagledavanje kognitivnih, emocionalnih i psihosocijalnih čimbenika koji utječu na funkcioniranje u svakodnevnom životu djeteta.

Holistički pristup u sagledavanju potreba djece i mladih nije novijeg datuma on između ostalog zagovara sagledavanje ovih vulnerabilnih skupina na fizičkoj, emocionalnoj i duhovnoj razini. U ovom trenutku se možemo samo zapitati, da li smo spremni za promijene stajališta i osobni angažman. Ponekad i najmanji znakovi tjeskobe kod djece i mladi mogu biti poziv za podršku i potreba za otvorenim dijalogom.

Autor: Dubravka Šimunović 

Korišteni izvori:

FM Gore, PJ Bloem, GC Patton i sur., Global burden of disease in young people aged 10-24 years: a systematic analysis. Lancet 2011;18: 2093- 2102.

Boričević Maršanić V., I. Zečević, Lj. Paradžik, Lj Karapetrić Bolfan, Probir i rana detekcija psihičkih odstupanja/poremećaja kod djece u predškolskim ustanovama i adolescenata u osnovnim školama Grada Zagreba – rezultati probnog projekta. Zagreb: Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež; 2017.

Vrdoljak, L. Coleman Božić, B. Ćubić, Psihijatrijski poremećaji u djece i adolescenata- prikaz slučaja. Split,2016.

Ledinski Fičko S., Čukljek S., Smrekar M. i Hošnjak A. Promocija mentalnog zdravlja i prevencija mentalnih poremećaja kod djece i adolescenata. Journal of Applied Health Sciences; 2017.

Ferić, Obitelj kao čimbenik rizika i zaštite za razvoj poremećaja u ponašanju djece i mladih; 2002.

Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol. 38 No. 1, 2002.(preuzeto 22.10.2020. )