Što je žrtveno janje ili zašto moramo pronaći krivca?

U situacijama dramatičnih događaja kao što je stradavanje djeteta, svi se uznemirimo, a društvene mreže se užare. Većina ima potrebu nešto reći ili napisati, a u objavama je puno ljutnje i agresije. Nerijetko se traže brza rješenja, kažnjavanje pa čak i linč.

Zašto imamo jasan stav o nekom događaju, iako često nemamo sve potrebne informacije? Zašto odmah moramo pronaći krivca? Nije jednostavno odgovoriti na ova pitanja, niti je to cilj ovog teksta, ali se nadam da će on poslužiti kao poticaj za promišljanje i osvještavanje mehanizama koji su u osnovi takvih ponašanja. Oko nas je puno informacija, potrebno ih je „složiti“ u dojam, sliku. Često za to nemamo vremena, već moramo brzo reagirati. Jedan od razloga zašto težimo pojednostavljivanju informacija i guranju u kategorije je bolje snalaženje među njima. Mi brzo i lako stvaramo prve dojmove. Potreban nam je kratak susret s nekom osobom da bismo stvorili dojam, mišljenje o toj osobi. Jedna od posljedica je da pripadnike neke skupine smatramo sličnima ili istima, pa ćemo olako izjaviti da su „Dalmatinci lijeni“ ili da su „Škoti škrti“.

U posljednje vrijeme često nailazimo na termin „uhljeb“ za ljude koji rade u državnim službama i prema kojima je uvriježeno mišljenje da ništa ne rade, da mogu ići na bolovanje kad god zažele i da pritom imaju velike plaće. Kao i kod svih zaposlenih, tako i kod ljudi zaposlenih u državnoj službi, bez obzira o kojem je sustavu riječ, postoje ljudi koji se iznimno trude i rade, kao i oni koji ne obavljaju dobro svoj posao. Ima istine u tome da su zaposleni u državnim institucijama zaštićeniji, ali s druge strane, mnogi dobri radnici ne mogu napredovati i ne mogu biti financijski stimulirani za svoj predani rad i iznimne rezultate.

U svakom slučaju, riječ je o stereotipima, kognitivnim shemama u kojima ljudima unutar neke skupine pripisujemo karakteristike koje doživljavamo da ih dijele svi ili većina iz te skupine. To je slika koju imamo o nekoj skupini ljudi, neki kalup, ladica u koju ih stavljamo i na taj način svijetu oko sebe dajemo smisao, poredak i tako si „olakšavamo“ baratanje informacijama. „Ne treba doslovno nimalo vremena za razmišljanje kako bismo pokazali neke od ovih grupno utemeljenih očekivanja“ (Brown, 2006.) i oni su često izvan naše svjesne kontrole. Za stereotipe je karakteristična selekcija informacija – uočavamo i pamtimo one informacije koje su u skladu s onim što mislimo, a ono što nije u skladu s našim vjerovanjima lakše previdimo i zaboravimo. A da ne govorimo o algoritmima koji nas vode do onih članaka koji su u skladu s onim što smo već „guglali“. Tako nam se čini da je naša slika svijeta jedina ispravna, da se to svima događa i da svi misle kao mi. Kod stereotipa funkcionira princip „proročanstva koje se samo ispunjava“. Naime, ukoliko neka osoba ili skupina ljudi prepozna da imamo stereotipe o njima, to će pridonijeti tome da se počnu ponašati (ili da pojačaju svoje ponašanje) u skladu s postojećim stereotipom.

Ranije sam već pisala o „toleranciji prema nejasnim situacijama“ i da neki ljudi teže podnose nejasne situacije, da ih one jače frustriraju i čine nesigurnima i da brzo moraju pronaći odgovor zašto je to tako i tko je kriv. U situacijama koje su nam emocionalno teške često ćemo potražiti odgovor na pitanje uzroka naše boli, nelagode. Tko je krivac za navedeno stanje? Socijalni radnici? Sustav? Političari? Stranci? Netko treći?
U takvim situacijama često se dogodi da svoju agresiju usmjerimo na nekog pojedinca ili na neku skupinu ljudi. Obično su to ljudi prema kojima imamo predrasude, a vrlo često su manje zaštićene ili ranjive skupine poput nacionalnih ili vjerskih manjina. Tako je primjerice, na početku pandemije koronavirusa u Italiji postajala velika agresija prema kineskoj manjini, jer se znalo da je virus došao iz Kine. U to doba su čak snimali i propagandne spotove u kojima se nastojalo smanjiti tenzije stanovnika prema Kinezima. Isto tako, lakše je usmjeriti vlastitu agresiju na socijalnog ili prosvjetnog radnika nego na bankara. Naime, oni su ranjiviji, izloženiji, više su pod povećalom javnosti i usto su slabije plaćeni od ljudi koji s istim stupnjem obrazovanja rade u bankama ili multinacionalnim kompanijama.

Zašto agresiju ne usmjeravamo na pravi uzrok naših problema nego na nekog tko nije kriv i tko je u pravilu slabiji, ranjiviji? Zašto koristimo mehanizam pomaknute agresije? Kao prvo, stvarni uzrok naših problema često je presložen i/ili nevidljiv. Koga možemo napasti u vremenima globalne ekonomske krize? Tko je konkretno kriv ako smo siromašni? Ponekad je „neprijatelj“ suviše moćan da bismo ga mogli napasti. U takvim situacijama nam je jednostavnije i bezbolnije pomaknuti vlastitu agresiju s jačeg na slabije od sebe. Često se iskalimo na onima s kojima se osjećamo sigurnije, zato što smo naučili biti agresivni prema određenim osobama (npr. prema vlastitoj djeci ali ne i prema prijateljima) i/ ili zato što nećemo imati posljedice naše agresije (npr. prema podređenima na poslu). Na društvenom planu često smo svjedoci pomicanja agresije prema pripadnicima pojedinih skupina, to su obično etničke ili vjerske ili rasne manjine što je u osnovi progona i ratova. Obično je agresija usmjerena na slabije, ranjive pojedince ili skupine, na one koji nemaju pristup moći, novcu, odlučivanju ili ih je brojčano manje. U povijesti su brojni primjeri koji to dokazuju – progoni Kurda ili Židova (Kurdi i Židovi kroz povijest nisu imali svoju državu) ili spaljivanja vještica u srednjem vijeku (smatralo se da su one donijele kugu), ali i brojni drugi primjeri pronalaženja krivca za nevolje. Svjedoci smo i negativnih stavova prema dolasku stranaca u našu zemlju, iako oni često rade one poslove koje nitko drugi ne želi raditi.

Autori Miller i Dollard su pisali o traženja žrtvenog jarca. Tako će se agresija, nastala zbog nagomilane frustracije (siromaštvo, bolesti, rat), usmjeriti na nekog pojedinca ili grupu ljudi koje smatramo krivim zbog vlastite frustracije. Najpoznatiji primjer je strašna ekonomska kriza koja je pogodila Njemačku 20-tih i 30-godina prošlog stoljeća, kada su pronašli „krivca“ za svoje nevolje – Židove. Svi na žalost znamo koje su bile strašne posljedice takvih stavova.
Mi se drugačije ponašamo kada smo u većoj skupini ljudi, u gomili. Kada djelujemo kao pojedinci, pod imenom i prezimenom, na naše ponašanje, između ostalog, djeluje i strah od posljedica. Međutim, kada smo u mnoštvu (a to se može vidjeti i kod društvenih mreža) može se dogoditi utapanje u grupu, masu i poništavanje individualnosti. Gubi se osjećaj odgovornosti, nema straha od posljedica (teško da će se otkriti tko je ubojica ako je u linču sudjelovalo 100 ljudi), smanjuje se svjesnost. Neki autori su smatrali da je gomila „glupa“, jer je prisutna podjela odgovornosti, gubitak individualnosti, povećana pobuđenost izazvana gužvom i bukom te usmjeravanje na grupne norme koje se tog časa pojavljuju umjesto na vlastite vrijednosti.

Na tom tragu je dobro znati da, kada se pojavi povišena razina agresije u društvu i krene linč, to ne pridonosi rješavanju problema nego ispucavanju vlastite frustracije i agresije. Prateći suvremena zbivanja, možemo se nadati da će se povećati svijest o tome. I za kraj bih citirala našeg velikog književnika Miroslava Krležu koji je rekao:
„S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.”

KORIŠTENA LITERATURA:
Brown, Rupert (2006.): Grupni proces – dinamika unutar i između grupa. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Rathus, Spencer (2001.): Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Rot, Nikola (2002.): Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

TEKST NAPISALA:
Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije
Ravnateljica Centra za djecu mlade i obitelj Velika Gorica